U Kočanima kod Nikšića, na samoj obali jezera Krupac, u podstanarskom stanu sa 150 eura materijalnog obezbjeđenja preživljava četvoročlana porodica Vukote Martinovića. Živjeli su u selu Duga, dvadesetak kilometara od Nikšića, ali nakon zatvaranja područnog odjeljenja OŠ „Ivan Vušović” bili su primorani da se presele kako bi djeci obezbijedili redovno školovanje.
- Do prije jedanaest godina radio sam kod vojske, bio sam vojnik po ugovoru, i nekako smo sastavljali kraj sa krajem. Sada je situacija mnogo teža. Od ovo malo novca koji primimo na ime MOP-a i dječjih dodataka ne možemo kupiti ni osnovne životne namirnice. Da nam nije poznanika, koji drže minimarkete, pa nam omoguće trgovinu na rate ili na crtu, ne znam kako bismo se prehranili – kaže Vukota.
On pojašnjava da su do prije tri godine živjeli u Rastocima kod Petra Martinovića, te da su se morali iseliti iako su se osjećali kao kod svoje kuće.
- Bili smo bliži gradu, pa je i djeci bilo bliže do škole. Ranije sam plaćao mjesečne karte djeci jer su bile po 10 eura, što nije mnogo iako nemammo previše novca. Međutim, sada je njihova cijena mnogo viša tako da za dvije mjsečne karte za prevoz djece do grada i nazad, kako bi stigli na nastavu nemam 50 eura. Smještajem smo mi i sada zadovoljni iako je kuća prilično stara, oronula, bez kupatila i mokrog čvora. Pred kućom imamo jedan stari lavabo, koji nam je i umivaonik i sudopera. Pokušavao sam preko Centra za socijalni rad da obezbijedim neki nužni smještaj, ali su mi rekli da nijednog stana nemaju u koji nas mogli useliti. U Trudbeniku imaju nekekoliko baraka, ali su uslovi očajni, krovovi istrulili i prokišnjavaju, toaleti su zajednički za četiri porodice...– kaže Vukota.
On se ne libi posla i radio bi da zaradi platu i obezbijedi djeci normalan život, ali je kriza učinila svoje. Bez zaposlenja su i oni što su po više decenija radili u nekom od preduzeća u gradu.
- Teško je da ne može biti teže. Da nam nije Crvenog krsta u Nikšiću, koji nas je pomagao sa osnovnim životnim namirnicama u najtežim momentima pokrepali bismo od gladi, kaže Vukota.
Zahvalni su svim darodavcima na pomoći jer kako kaže narodna poslovica: „Ko nije zahvalan na orahu, nije ni na tovaru”.
Njegova supruga je stalno zabrinuta jer od 150 eura treba platiti stanarinu, komunalije, ali i živjeti.
– Ni najbolja domaćica od ničega ne može stvoriti nešto. Nije me sramota da kažem da bude dana da smo i bez brašna u kući. Čak i kada imamo nešto hrane koju nam dopreme iz Crvenog krsta, nastojimo da djecu nahranimo, da su što sitiji, pa nije ni bitno što smo mi odrasli gladni. Borimo se za njih, kaže Božana.L.N.
Banka hrane pritekla u pomoć
Saznavši za težak materijalni položaj porodice Martinović, Banka hrane obezbijedila je paket sa osnovnim životnim namirnicama, a donaciju im je uručila ekipa „Dana”. U paketu je pored brašna, ulja i šećera, bilo gotovih jela, keksa, pirinča, pasulja, tjestenine.... Zahvalni su Martinovići donatorima i kažu da su i zaboravili kada je u kući bilo toliko hrane.